Svijet je prije neki dan obletjela vijest da je u Beogradu preminula Vesna Vulović, legendarna stjuardesa, koja je 26. januara 1969. godine, preživjela tragediju „JAT“-ovog aviona na čehoslovačkom nebu, odnosno pad sa više od deset hiljada metara.
Bio je to završni čin tragedije jugoslovenske letjelice DC 9-32 na liniji Kopenhagen – Zagreb, koju je oborila mina podmetnuta od strane ustaških terorista, tragedije u kojoj je stradalo 28 putnika i članova posade, a jedini preživjeli, jedini svjedok koji je mogao da kaže šta se desilo i kako je bilo, bila je mlada, tada dvadesetdvogodišnja stjuardesa Vesna Vulović, koja je preživjela, iako je pala sa visine od tačno 10.160 metara.
Nesreća se, kakve li slučajnosti i ironije, desila iznad mjesta Srpske Kamenice u Čehoslovačkoj, a to što je Vesna Vulović, uprkos stravičnim povredama – pored ostalog, fraktura lobanje, slomljene obje noge i tri kičmena pršljena – ipak preživjela, bilo je senzacija koja je odmah našla mjesto u Ginisovoj knjizi.
Naravno, bio je to i veliki izazov za novinare – reportere iz cijelog svijeta, koji su se sjatili u Čehoslovačkoj u želji da čuju i zapišu živu riječ mlade stjuardese, koja je preživjela ono što definitivno i za sva vremena izgleda i nevjerovatno i nemoguće. Među njima se našao i tada tridesettrogodišnji reporter mladog beogradskog večernjeg dnevnika „Politika ekspres“ Stevan Šević.
Čim su strašne rane Vesne Vulović malo sanirane u Čehoslovačkoj, iz Beograda je upućen specijalni avion sa ekipom ljekara da je preuzmu i prevezu na dalje liječenje u ovdašnjim bolnicama. U avionu koji je upućen po Vesnu Vulović bio i novinar Stevan Šević. On je sa posadom udesio da u povratku, baš na 10.000 metara visine, napravi intervju sa Vesnom Vulović, koji će „uživo“ primati stenografi „Politike“ i koji se sjutradan kao velika ekskluziva pojavio u „Politikinim“ izdanjima.
U povratku, međutim, kad je Vesna Vulović već bila smještena u avion, Ševića je na stepeništu sačekao pilot i saopštio mu da on ne može unutra jer je iz Beograda naređeno da uz Vulovićku u letjelici mogu biti samo ljekari. Šević je shvatio da mu je neko od zavidljivih kolega iz konkurencije pomrsio konce i u očajanju je iz novčanika izvadio fotografiju svoje djece i pokazao je pilotu:
– Ako ja ne uđem u ovaj avion i ne obavim što sam naumio, ova djeca će ostati gladna...
Onda se i pilot mašio novčanika i izvadio sliku svoje djece:
– Ako ja tebe danas pustim u avion, i ova djeca će ostati gladna...
Bio je to jedan od rijetkih novinarskih zadataka koji nije uspješno obavio Stevan Šević...
Tačno 42 godina kasnije, 10. oktobra 2011. stalo je i veliko, plemenito srce Stevana Ševića, jednog od najpoznatijih, a svakako najosobenijih reportera koje je iznjedrila „Politikina“ kuća, koje je imalo srpsko pa i jugoslovensko novinarstvo. Vjernik i podanik ove „tako lijepe, a tako proklete profesije“, „sveštenik grešne crkve“, kako bi rekao Ševićev kolega i brat po duhu i peru, Vasko Ivanović, otišao je na poslednji put sa kojeg se nikada neće vratiti niti donijeti neku novu biser-priču, kakve je decenijama podarivao čitaocima i utirao neizbrisivi trag u jugoslovenskom žurnalizmu.Budo Simonović
Lički markantan, vojvođanski pitom
Ličanin po ocu, Crnogorac po majci, Stevan Šević je rođen 1936. godine u Kadinom selu u Makedoniji, rat proveo sa roditeljima kao izbjeglica i prognanik, a potom se skrasili kao kolonisti u selu Jabuka kod Pančeva. Kao još nesvršeni pravnik, zakucao je na vrata „Politike“ i za kratko vrijeme se afirmisao kao izvrstan reporter. Ostao je cijelog vijeka u „Politikinoj“ kući, a najviše u „Ekspresu“. Obavljao je više uredničkih funkcija, ali je ipak najviše volio pero:
– Lički markantan, vojvođanski pitom, neprevaziđeni kozer i šarmer, kojeg je krasila lijepa riječ i širok osmijeh, čovjek oko kojeg se prijatelji i kolege nikad nisu mogli saglasiti da li je ljepše govorio ili pisao – rekao je povodom smrti Stevana Ševića njegov znatno mlađi kolega Siniša Ružić.